Mljet turistički vodič

Mljet: Zeleni otok Mljet kako ga od milja zovu doista je najzeleniji otok Jadrana. Sa svojom bujnom vegetacijom, prekrasnim pješčanim uvalama i nadasve bistrim i čistim morem, odavno je već poznata destinacija turistima koji se odluče ljetovati na Južnom Jadranu.
Za otok Mljet znali su grčki moreplovci još u pretpovijesno doba. O tome govore povijesni izvori još iz IV stoljeća prije nove ere.
U I. stoljeću prije Krista, prema rimskim piscima, naselili su ga Iliri.

Najprije su se nastanili u uvali i naselju Polače, na sjeverozapadnoj strani otoka.
Vjerojatno je glavni razlog bio izvor pitke vode i prirodna zaklonjena uvala s nizom otočića ispred nje.
Postupno su naseljavali i ostale krajeve Mljeta, o čemu nam najbolje svjedoče brojne kamene utvrde, groblja i gradine kojih ima po cijelom otoku.

Stari dubrovački pisci pisali su o ruševinama polače (palače) koju je sagradio kralj Agezilaj iz Kilikije, kad ga je rimski car prognao iz Male Azije.

Palača je građena po uzoru na rimske palače, u obliku pravokutnika, a na pročelju prema moru ima dvije izbočine.
U taj veliki kompleks kasnije su uklopljene nastambe.
Na području Mljeta sačuvalo se mnogo romaničkih i predromaničkih spomenika i ostataka iz doba Antike.

Ova, danas zelena mljetska oaza mira i tišine, koja mami upravo svojim bujnim zelenim skladom, u prošlosti često nije imala mira i bila je poprište žestokih borbi za prevlast.

Padom 800 godišnje vladavine rimskog carstva, tijekom burnog VII stoljeća, Mljet postaje izbjeglička zona prvenstveno za stanovnike rimskih posjeda iz Narone, Epidaurusa, Korčule i Pelješca.

U daljnjim stoljećima mijenjale su se vladavine i carstva, a mira je bilo sve manje.
Od IX stoljeća Hrvati iz doline Neretve postupno dolaze na Mljet, pa su u XI stoljeću već naselili velik dio Mljeta. Još su samo Polače i jedan dio zapadnog otoka bili naseljeni Romanima.

Nezna se točno zašto je zapovjednik hrvatske vojske upravo Ivan dan izabrao za oružanu borbu s rimsko-slavenskom vojskom, možda zato jer je u narodnoj tradiciji sv.Ivan zaštitnik vrela voda, a Polače su baš radi izvora vode bile i naseljene tako rano.

Umjesto paljenja ivanjskih krijesova, pretkršćanskih kultnih običaja, koje neki etnolozi vide kao slavljenje Sunčeva kulta i umjesto radosti pletenja vjenčića od ivanjskog cvijeća, Ivanovo Polje na Mljetu tog je dana postalo ogromno groblje, koje zbog stravične priče o potocima krvi koji su tekli sve do mora i velikog broja ljudskih kostiju, stoljećima nitko nije obrađivao.
Poginulo je mnogo vojnika s jedne i s druge strane.

Na Ivan dan 24.lipnja, nezna se točno godina, hrvatski Neretljani postali su gospodari cijelog Mljeta.

No ubrzo se raspada Neretljanska oblast i Mljet dolazi pod vlast vladara Zahumlja.

Nedugo zatim na Mljet dolaze Benediktinci iz Apulije kojima je knez Zahumlja 1151. darovao otok Mljet, te oni postaju feudalnim gospodarima cijelog Mljeta.
Na osamljenom otočiću usred Velikog jezera grade crkvu Sv. Marije i samostan uz nju.

Nakon skoro tri stoljeća, u dogovoru s Dubrovnikom odriču se vlasti nad 2/3 otoka i tako Mljet formalno od 1410 godine pripada Dubrovačkoj Republici.

Općina ( Univerzija) u Babinom Polju statutom se obvezala da će Benediktincima plaćati godišnje 300 perpera i jednu kokoš po svakoj kući na ime naknade.

Kad je Napoleon došao na vlast u Dubrovačkoj Republici, što je ujedno bio i kraj njezina postojanja, raspustio je sve benediktinske samostane.

U doba Habsburške Monarhije u njemu je bila austrijska Šumska uprava otoka Mljeta.

Između dva svjetska rata u posjed samostana dolazi Biskupija dubrovačka, a nakon rata samostan je opet oduzet Biskupiji, da bi joj bio vraćen tek 1998. godine.
U doba Jugoslavije u zgradi samostana bio je smješten hotel.

Još jedna od mnogih zanimljivosti burne povijesti Mljeta, između legende i zbilje, stoji do danas nerazjašnjenja.
Činjenica je da je Mljet bio poznat još u antička vremena, a Odisej je, prema Homerovim spjevovima, na povratku iz Trojanskog rata doživio brodolom na jednoj hridi blizu otoka Ogigije i sakrio se od nevremena u špilju.

Na Mljetu doista ima špilja koja je mogla biti poprište susreta Odiseja i nimfe Kalipso. Hrid na ulazu u špilju odavno nosi ime Ogiranj i u vrijeme plime predstavlja stvarnu opasnost za ribare i moreplovce, jer je potpuno prekrije more.
Vrlo je vjerojatno da je drevna Homerova Ogigija bila upravo na ovim prostorima, jer Malta koja se sad spominje kao mjesto iz legende o Odiseju, imala je zapravo samo isto ime kroz povijest.
I Mljet je nosio razna imena - de Malta, de Melite, di Meleda.... A vinogradi i maslinici koji su očarali Odiseja doista se nalaze u neposrednoj blizini špilje u koju se sklonio.
Najmanje istu vjerojatnost da je mjesto Odisejeve kalvarije bila Malta ima i Mljet (de Malta), ako ne i puno veću.

Nacionalni park MIjet obuhvaća Malo i Veliko jezero i Soline.